Možda i ne

Čedna veza

"Piti ili biti"nekoć je bila uzrečica gusara. Kiša je sipila. U potpalublju negdje oko Cariba, na brodu "možda i ne"odvijao se zanimljiv razgovor.
- vi ste jedan obični konjomrzac! Kaže mlada i lijepa kapetanova kći Servantesu, prvom oficiru broda.
- Možda i nisam. Harmonično odvrati Servantes Smiješni Trbuhozborac...
- iznenađuješ me svojom drskošću, ti drski drzniče. Još jučer sam vidjela kako sa palube bacaš u more tri najljepša, obezglavljena primjerka konjskog roda.
I tako su se oni pržili na užarenoj tepsiji oceana. More je drsko zazivalo vječnost.
- treba ti šaman da ti iz glave izbije zlo, ti si zao, a ipak te volim.... Tren ljutito, a zatim uplašeno kao debela vjeverica uvačena u krađi oraha, zapjevuši mlada kapetanova kći.
-o kapetanice poslije vaših riječi moje je srce kao u pelikana što sa lažnom skromošću guta sipe.
- Tražila bih pomoć da je imam od koga dobiti, ali ostali ste mi samo Viiii. Bahato će kći kapetana Jegulje starog morskog ćuka.
- U dvoboj sa starim morskim ćukom bi se dao da vaše azurne oči zure u moj posljednji životni dah kad oštrica vašeg oca zari se u moje srce, obećano i predano vama, moja draga tuljanice....
- i ti si mi bad motherfucker!!! Kaže kapetanova kći te iz vlastitog stidnog prsluka izvuče dvije kubure pa ih uperi u brk pijanog ždrijebeta što teturajuci bavulja tripući tropući...
- želis li i ovo ždrijebe ubiti? Ljutito će ona....
- Da li je naša ljubav vrijedna jednog pijanog izležavanja u sumrak.
- da li si za čaj? Oprezno uzvrati Papalina Morgan, prelijepa kapetanova kći...
-Želiš li da sidro tvom ocu budem, sputan i bačen van ljušture svoje, da ribama društvo pravim, stoljećima dok se davim? Sve za tebe... Složivši facu orangutana u Sibiru, zaustavi se ljutiti gusar i prvi oficir tog plovećeg tripa...
= koji seronja... Pomisli ždrijebe i tripući tropući još jednom.



Osobni podaci o Servantesu izvučeni iz datoteke nuklearne podmornice koja još nije izmišljena:

Rođen u Neznasekuda na obalama zadnjeg mora, sa sjevernjačkim naglaskom i južnjačkim izgledom bio je neprikosloveni krijumčar, gospodar tržišta blitve. No tada napuni treću godinu svog života. Vrativši se u svoju rodnu kuću koju je sagradio vlastitim rukama prije par godina, zatekao je spaljeno ognjište svoje i svog dragog Puffija, pudlicu koju je dobio od majke na dan žena, dragu uspomenu. Puffić je bio krvnički naboden na vikinšku kacigu. Nakon niza godina provedenih u beznadnom lutanju Servantes je zaključio da su to mogli biti samo Vikinzi. Odlučio se osvetiti, a najbolji način bio je postati gusar. On to i učini pridruživši se kapetanu Jegulji u pustošenju harema sultana Mrk Agush Hašišina, gdje biješe zatvoreni te preživješe utamnjičenje i sretno otploviše dalje....
- Misliš li da je lako biti Dikobraz u slobodno vrijeme? Glasnik nevolja i godišnjih doba, možda nisam spremna na sve..... Odgovori ona te pokunjene glave nasmiješi se u bradu.
- Dobro je da si to i shvatila i da nisi više samo samosklizava jegulja koja misli da će svojim nabojem odbiti sva moja htijenja, a sa njima i mene... Uhvativši je za ruku prozbori gusar.
Gledali su se neko vrijeme, a onda zvuci vesele pjesme prekinu ih......triba mi dima....triba mi ruma.....triba mi krvi da osladi mač....i zlata...i srebra...i ruma jos kap....
- jaggermeister!!! jaggemeister!!! Gdje je jaggermeister? Na ovo prokletom brodu samo rum... Podrigavajući upada kapetan Jegulja, povrati pa reče;
- dok ja živim, ljubav između tebe i Papaline najdražeg mi cvita morskog bit će spriječena, tako mi Posejdonova čoravog kurjeg oka. Humanost je za budale!!! Tišina prekine smrad što se širio iz starčevih usta....i did Jegulja odjegulja dalje...
Tada se Servantes sjeti da je sa smetnuo sa uma svog tripovitog treću dozu tripa konjima dati tripući tropući dva puta.
=napokon...Pomisli konjić i tripući tropući pođe za njim. Servantes Smiješni Trbuhozborac opčinjen željom tripanja konja zaboravi na sve, te potrči prema glavnom jarbolu po balu tripa. Možda malo prenaglo, posklizuo se o sipu što je more u svom bisu bacilo na brod. Olujni valovi obavili su velom tmine njegov lik i brod je neprimječujući da je lakši za oficira, nastavio parati valove...
-Zadnje čega se sićam bio je mrak. Tko sam ja? Probudio sam se na plaži. Imao sam samo najnužnije; naušnicu i kesicu tripa konjskog tipa.Uzeo sam jedan, čisto da se sjetim... Te večeri sunce je nestalo rano, negdje oko 18.30h.... Te večeri trebala mi je pomoć....
Javna kuća na kraju plaže fenjerom je tjerala na smještaj...


Negdje ne tako drugdje ljubav je parala nosnice teškim vonjom požude...

Sanitarna privlačnost part 1

Svi ste vi znali Seronju, Dubinka isto tako, duboko i lako... Gospodin Cevijanac zvan Seronja i Dubinka(prirodna plavuša), u vezi su već godinu i pol i njihova je ljubav svetinja.


Sanitarna privlačnost part 2

Ševim Dubinku subotom u jutro kad gospodin Seronja odlazi na posao. Ona to naziva vezom...
Jednog dana, naizgled poput svih ostalih, ja, gospodin Čaj, vratio sam se u svoje skromno potkrovlje. U kadi prepunoj vode, mirno čekajući iskakivala je Dubinkina prijateljica Dupinka.
Osvrnuo sam se da bolje promotrim potkrovlje; ladice na objema stranama zidova bile su pretrpane ukusom i neukusom, među posudama bez presedana nalazile su se dvije jajaste srebrne vaze s vratom. U pozadini kontura sobe, sigurne u sebe, rasle su dvije palme između kojih je stajao medvjed uzdignut na zadnje noge. U prednjem planu nazirale su se dvije minijaturne rječice koje su se slivale u krušno jezero. Na velikom pitosu koji je zauzimao značajan dio sobe predstavljena je povorka koju sačinjavaju: bik, divlja ovca, pantera s ogrlicom i jedna ptica dječjeg lica slična patki.
Pozvao sam kućnog ljubimca medvjeda Ferdu k sebi. Kiša humanosti spriječavala me je da mu opalim šamar. Dupinki se to svidjelo, moj mali grimizni cvijet gluposti. Dupinka je gudala iz kade. Htio sam joj reći...ja želim povračati!!! Znao sam da to nije mogla razumjeti pa sam lišen izbora povratio po njoj. Dupinka je bila prisna prijateljica gospodina Seronje, muža svoje najbolje prijateljice Dubinke. Uvrijeđena dopliskala je gospodinu Seronji na jutarnji sex i popodnevno jadikovanje.

Sjeverna polutka i reforma društva


Godina 2675,obilježila je Novo Doba u svijetu Telepatina. Društvo se sastojalo od robova, robovlasnika i vlasnika robovlasnika... Svijet se mijenjao i djeca su bivala plašena rastarogom i pandurima. Bilo je to doba misticizma, strogih zakona i vladavina povlaštenih robova. Moderni fašizam pri dobrim starim metodama "udri pa di pukne", a pucalo je po glavama većine. Većina nikad nije zadovoljna i kao takva, bunila se bojkotirajući telepatiju. Većina je bila posvuda, u gradovima, selima, zaseocima i dalje...većina se uvukla u svaku poru društva... Ta godina bila je
početak jednog novog tele-rata i jedne sasvim drugačije ideje.

Nekad prije

Mnogo godina ranije,na Zemlji su živjela IV naroda; Dupini, Morske Psine, Telepatini i narod Mi. Narodi su živjeli u slozi, sve dok im Bogovi nisu podarili tajnu besmrtnosti koja je među njima stvorila zavist. Tajna je dugo godina bila skrivena u katakombama naroda Morskih Psina, drevnih čuvara... Nakon niza vremena i niza bezuspješnih potraga i smješnih ratova, tajnu je nehotom otkrio medvjed Ferdo. Nakon otkrića tajne, svijet je zadesila strašna eksplozija koja je Zemlju podijelila na dvije polutke. Mnogi su nestali i cijele civilizacije predate su pred lice nestanka. Sva do tada poznata tehnologija zbrisana je iz povijesti bitka. Nastupilo je strašno doba postnuklearne utrke sa zaboravom. Nakon podjele i prve analize situacije, Telepatini su bili većinski narod i kao zdrava masa većine zavladala je polutkom čineći društvo društvom. Dani su jenjavali u obnovi civilizacije i svaki je bio korak dalje u obnovi vjere i novog suživota naroda u društvu većine. Osim većine, društvo su činili i pojedinci.
Pojedinci su bili svaki za sebe, usamljeni čuvari jednog sjećanja na nekad. Oni su bili lutajući flash back, čudan glas, čarobnjaci... Pojedinci su se prepoznavali po dugačkom štapu, zadimljenom pogledu, sušom u očima i čvrstom stisku u džepu. Čarobnjake nitko nije dirao, oni su bili sami za sebe, društvo izvan društva i društvo u društvu. Vjerovalo se da onaj tko se susrene sa pojedincom i sam postane individua ali ne i pojedinac. Individue ali ne pojedinci bili su umjetnici, književnici, muzičari i komunisti, vrh društva prikrivene političke svijesti, špijuni jednog drugačijeg pogleda na nekad prije. Pojedinci su se viđali rijetko, vjerovalo se da su živjeli u pećinskim villama opremljenim zaboravljenim tehnologijama i vrelim lulama. Svaki čarobnjak ima svoju lulu koju puši kad god uzmogne, čarobnjaci pušeći lulu prelaze u drugi svijet, u potragu za tajnom ostavljajući za sobom svjedočanstvo koje kruži pukom izazivajući spektar osjećaja, izazivajući reakciju...

Jugo je puhalo sve jače, čineći puk nervoznim...neugodno komešanje i stisak uz smile... Uz glasno mrmljanje vjetra lagano se prepoznavao duboki glas čarobnjaka... Priča je bivala vidljiva uhu i lagano, sasvim polagano, riječi su osvajale svoj smisao...


Lišeno smisla

klipući-klopući-klipući-klopući-klipući-klopući-klipući-klopući-klipući-klopući-klop, čulo se u daljini... Dan je bio savršen za ljenčarenje, sunce je neumoljivo pržilo suncokretova lica i trbuh ježa bodljivca koji se u pokušaju da dosegne vrh travke okrenuo na leđa i ostao nemoć u sebi. Negdje ne tako daleko, na obali sjevernog mora, Tinka Telepatinka oslušavala je čudne zvukove u daljini.
Klipući-klopući-klipući-klopući čulo se još jednom... negdje u daljini sve se činilo dalje, toliko da daljina nikad nije bila dalja sama sebi i svome biću... Klipući-klopući-tripući-tropući čulo se još jednom. Napregnuvši okice prema točkici na horizontu, Teenka Telepatinka ugledala je čudno biće. Biće je hodalo na 4 noge i kretalo se u čudnim pravcima.
...uuuuuuuuuuuuu!!!??????? čulo se iz puka...
Nakon nekog vremena i konačnog upoznavanja sa osjećajem iznenađenja biće se obratilo djevojčici...
- trip...trip ti uz zdravo nudim!!! ždrijebe je pogleda i...

... smisao se lagano izgubi u titrajućem ehu...

Čuvar

Po stazama, putevima, puteljcima, cestama, prometnicama i brdima, brdašcima, bregovima i brežuljcima kao i kroz sela zaseoke, naselja i priselja, gradićima te gradovima, kućama, štalama, dvorcima i kabinama, kroz poglede i riječi, slova, znakovima i putokazima, morima, oceanima, rijekama, močvarama, kontekstu i značenju, tumačenju, shvaćanju, poimanju, okretanjem glave i gledanjem u oči, ona putuje kroz misli i nerazumni razum, ona je uviiiiiiijjjjjeeeeeeeek tu...
Korakom, tmina nestade i blago plava svijetlost nove ideje, osvježi im oči...
ay candela, candela me quemo ae... melodija im zaigra u ušima i trojka baci smile na lice... ni tripovi, ni trave, ni rakije i lude gljive nisu mogle sprati smješak sa njihovih lica. U čudnom osjećanju, trojka zamijeti da im je taj osjećaj nametnut... spoznaja o prisustvu nekog drugog bića i strah od iskušenja sledi ih na trenutak. Kroz plavkastu sumaglicu ideja se lagano uzdizala prema stropu ostavljajući za sobom zadivljujuću sliku leda i čudesnu igru svjetla, otkrivajući svoju prisusnost ..
Možda svijet nije tako stran i možda sve što obitava u njemu povezano je svestrano željom za životom.
-Možda, možda je sve samo varka i ja se nalazim u Telepatinopolisu i sanjam, sanjam sav ovaj ludi led i umišljam svu tu plavu boju....
- Možda i ne!!!! Začu se duboki glas iz tmine. Možda i nije slučajnost to što si tu.... nastavi glas neumoljno...sve snove koje si sanjala, sve želje koje si usnula samo su putokaz do mene, moj izbor i moja riječ.
- tko si ti? pomalo uplašeno upita Teenka.
- ja sam glas!!!!
- ništa drugo nego glassssssssssrk!!!!! Uspaničeno će papiga skrivajući paranoju iza svog humora.

Tinjajući žar tek zapaljenog samostalnog zamotuljka đirbe,
sasvim nježno osvetlio je lice starca u kutu pećine.
U ždrijebetu se nešto prelomilo i nošen bujicom emocija u tripovitoj glavi pokrene se misao.
Taj trenutak trebao je nešto više. Želio je nestati na trenutak, za vječnost. Želio je učiniti se nepostojanim, poželio je učiniti nemoguće. Misao postoji, ja postojim... misao ga je činila suvislim u surovoj realnosti pećine, realnosti svoje samosvjesti. On, suvisli dodatak samome sebi... Nasmješeno lice starca uz grmljavinu padajućeg leda i metarmofozu realnosti prekrije se ljuskama i neugodan zadah stvarnosti uputi trojku na bijeg.

Strahovi, tiha jecanja, histerija, blage halucinacije, nekontrolirana paranoja, vrisak lupajućeg srca i jecaj zgnječenog uma, kamenje što pršti ispod zapaljenih stopala, i grane stabala što paraju kožu, al ne boli, ne boli kao i strah. Glas, tihi šapat kraja govori im; tu sam, tu sam iza vas, blizu, blizu, bliže..
Trčali su satima, nošeni strahom lutali su po tami planine sve dok su ih noge služile, sve dok se u bolnom stisku krila nisu ukočila, sve dok im krv što je lila sa strahom išibanih tijela nije upozorila da trebaju stati i previti rane.
- to je zasigurno bio čuvar. uzdihano će telepatinka.
- tko god da je bio prestrašio me je, dijagnostički će papiga.
Treći glas nije se čuo...
-ždrijebe, gdje je ždrijebe? Upita djevojčica...


Papiga ju potišteno pogleda…
…zbaci demona sa leđa pa reče…
-negdje prije dva sata od kad smo se dali u taktički uzmak, koncentraciju na let omeo mi je stravičan krik ždrijebeta u škripcu.
Za trenutak zastane, otese perje u paperje, pogleda u nebo te nastavi turobnim glasom…
-pao je, nema ga više, nije više sa nama, odnio ga vrag ili možda čuvar, najbolje bi bilo da nastavimo dalje.
- Ne !!! Vraćamo se po ždrijebe...odlučno ga prekinu djevojčica te se sa bolnim izrazom na licu uputi natrag prema pećini...Babe lopovice i didovi kraduni, šporke kale i kantuni.
Prateći krvave tragove koje ostaviše tijekom strateškog uzmaka, papiga i Teenka pratili su u tišini. Riječi više nisu imale smisao, kao ni nikad prije..........više se nije imalo šta reći..........samo ždrijebe...........samo ono.........on i krivnja, taj parazitski osjećaj što ih je proždirao i hranio, osjećaj što ih je tjerao natrag…gad…nadgad i bagdad… do samog kraja početka…
Noć je padala bez padobrana i onaj poznati izraz straha urezao je podočnjake na papiginom licu.
-ptičice, čega te je strah, pa nije valjda da se plašišmiš mraka? Prekine tišinu djevojčica pokušavajući odagnati taj neugodni mir.
-ne bojim se ja mraka, već onog što živi u njemu i hrani se njime. Odgovori uplašena papiga.
-Kako želiš, što god da te plaši i meni unosi nemir, utaborit ćemo se ispod onog velikog drveta. Reče djevojčica pokazujući na divovsku djetelinu sto kilometara daleko od njih.




Uvod u besjedu ili biljna privlačnost


Nije imala 4 lista, ni peteljku, ni grančice, bila je to nesretna djetelina.
Ona, njena prijateljica Ciklama i izgubljeni Maslačak, jednog tuluma odvažili su se poći na rub šume. O čudnim biljkama što rastu na rubu šume i dalje, kroz proljeća što su prolazila, pričane su strašne priče.
Rub šume i dalje, oduviiijeeeeek su bile nescrpne teme jabučnog crva, šumskog prepričavača priča koji je lutajući prirodom, od ploda do ploda pričao o odvažnim Maslačcima koji su poznavajući aerodinamiku odlazili na rub šume i dalje, i nikad se više nisu vraćali na Livadu. Jabučni crv volio je jabuke i volio je pripovjedati. Besjeda koja slijedi, svjedočanstvo i čvrsti dokaz je, da postoji svijet izvan granica Livade, svijet iza ruba....
Stari klerici među biljkama na livadi bile su Kumpirove Zlatice. One su zbog nedostatka kumpira bile prisiljene da vjeruju u dublje sutra, pa su vremenom i dobile titulu obmanitelja mase, no nitko im to nije zamjerao. Prve priče o nepoznatim stanovnicima sa ruba šume nastale su još u pradavno doba erozije, njihovu fabulu preuzele su na sebe Kumpirove Zlatice. Od tada, one su nositelji priče....
Pričajući Jabučni crv krajićkom oka opazio je Kumpirovu zlaticu što se nezgrapno gibala po niti trave. Svi su znali da se navukla na čips, no nitko joj to nije zamjerao. Nedopuštajući da ga narkomanka slanka prekine u nakani prepričavanja, Jabučni crv nastavljao je svoju tragičnu priču...
Rub šume i dalje, zlo mjesto i dom opakog ĆiĆa i njegove sestre Mare Listuše.

Puhalo je jugo tog kobnog jutra.

Grad maslačaka užurbano je spremao putne torbe, a jugo im je šaptalo travelling light zvoneći poslijednje zvono za polazak.
Na visokim neboderima, samom vrhu peteljke, odvažni maslačci bacali su se u milost juga. Nebo su prekrili lebdulajući heroji i vrisak avantuhizma proparao je ulice grada u kojem su živjeli Maslačci.
-odi sine moj, vidi svijet, upoznaj Livadu i budi sretan.... Kroz plač izgovarale su majke heroja, čvrsto stiščući peteljku u boli. Heroji se nisu osvrćali...
Kako su dani prolazili, mnogi maslačci pali su lišeni milosti juga i samo oni najhrabriji nastavljali su svoj put u dalje...
Kako su dani prolazili, hrabrijih je bivalo sve manje.
Njih pet, pa tri, pa jedan, pa samo on stigao je najdalje. Toliko daleko da ni on više nije znao gdje je. Znao je samo da je Livada ostala daleko iza njega i da je ovo što vidi nešto nepoznato.
Nije znao ni da zna nešto, bio je izgubljen.
Zadržavao je pravo da ne zna.
Morfologija tla pisala je esej koji je izgubljeni maslačak pomno proučavao hodajuči po čudnim iglicama koje su mogle biti samo borove. Put je bio naporan i sve što je vidio oko sebe nije izgledalo jestivo.
Stisčući cvileći želudac, maslačak se kotrljao po nepoznatom terenu u nedoumici da se čvrsto primi za zemlju, pa što bude... Nade je bivalo sve manje i maslačak grcajući orao je po zemlji.
Opori okus zemlje punio je njegova usta i posljednji zbogom svirao je .....
.....morning sad sad day think of me sometimes my love aaaaaaa...
Zatvorio je oči i čekao da ga zemlja proguta, a onda, kapke mu olakša probavljiv ritam u daljini.
Otesao je i posljednju mrvicu crnice sa sebe i zakotrljao se prema ritmu. Uz zvuk što je bivao sve jači što se približavao bliže, pažnju mu je omeo primamljiv miris žene što je stizao iz istog pravca


...tulum...Svirali su Tinderstiksi...

Band je prašio, oko bazena na ležaljkama od listova ležale su biljke. Na sredini podija nalazila se nebeska kugla, anarhisti su je nazivali izgubljenom frenjom pa su zbog nevjerništva genetski modificirani i izbačeni iz tog prirodnog okoliša. Oni čija je vjera bila čvrsta, mogli su prisustvovati tulumu. Bilo je tu cvjetova, drača, pa i korova,kukaca, ličinki, skoro svi stanovnici tog predgrađa Livade.
Vinske mušice i debela bubamara pijani su urlali brčkajući se u bazenu. Vlasnik lokala, mrav poduzetnik zvani Fungy zadovoljno je trljao ticala promatrajući taj uspjeli tulum.
Tinderi su prašili sve jače, a prašina je upadala u oči buljavom kukcu imenom Kafka. Nije mu smetalo, volio je taj band. Punoglavci su plivali u akvariju, a majke žabe sunčale su svoje krakove na francuski način ne obazirući se na stonogu koja je prolazila preko njihovog lopoča na suhom. Govnovalj je spremao roštilj i miris pečenog iznenađenja davao je tulumu poseban štih. Na šanku nedaleko od svetog podija, sjedile su Djetelina i Ciklama. Ležerno su ispijale kišnicu i uz kratke razgovore o sreći provodile vrijeme... Djetelina je dominirala u razgovoru dok se ciklama sramežljivo češkala po tučku.
Međusobna privlačnost te dvije biljke odavala je lezbijansku draž i gost što je oprezno motrio situaciju sa strane, osjeti se pozvanim na zabavu.
-hoćeš li da odemo do mene i da pozovemo pčelu.... nježno priopći djetelina svojoj sramežljivoj priležnici ne obazirući se na gosta što se oblizivao tik do njih.
-bzzzz.bzzzz.bzzzz evo me... Ubaci se u razgovor maslačak gledajući ravno u djetelinova 4 lista... Ciklama je sramežljivo isčekivala razvrat situacije...
-buzzzz of, zar ne vidiš da smetaš. Odvrati mu još uviiiijek sretna djetelina.
-daljnje prepiranje ne dolazi u obzir, idemo svo troje.... Zapjeni Ciklama zauzimajući se za zašto ne.
Nakon kratke okrijepe i bazičnog upoznavanja, nošena fotosintezom, trojka je lagano ostavljala tulum iza leđa.
Djetelina je živjela na samom rubu predgrađa, a mrak što se neprimjetno nadvio nad njima put je učinio daljim...
Lutajući kroz tu daljinu, puteljak kojim su kročili postajao je sve uži, tanji, neprepoznatljiv, dok konačno nije nestao u masi borovih iglica...
-gdje smo? Začuđeno upita djetelina priznajući da se izgubila...
-tu negdje sam sletio, nakon toga, zvuk ritma koji se više ne čuje doveo me je do vas. Analitički će maslačak.
-sletio? O čemu ti to? Upita ga sramežljiva..
-ma ništa, ništa, samo pokušavam pronaći put da se izvučemo iz ovog mraka... Odgovori maslačak skrivajući folklor njegove pojave... Naime, nitko osim maslačaka nije smio poznavati aerodinamiku, a on znajući koliko je slab na žene, pobojao se da bi u ekstazi mogao odati tajnu.
-nastavimo ovim pravcem i do jutra bit čemo na poznatom terenu. Blefirajući nadoda Maslačak te pokaže prema sjeveru. Koračajući prema sjeveru i uz kratke stanke oblizivanja čudni tkrokut nastavljao je svoj put.
Već vidljivo umorni zastali su da pogledaju zoru u oči.
Svjetlo što je obasjalo tminu jasno je ustvrdilo da nisu na pravom putu. Divovske biljke, mnogo više nego što su oni bili, nadvile su se sumorno nad trojkom. Borove iglice prekrile su tlo i nove vrste što su prijetile u toj nepoznatoj okolini nagovori trojku da ubrza hod. Pa sve brže i brže, što su se mogli brže kretati, trojka nestade i miris paljevine uspravi ih na korjenje, a nosnice se rašire da utvrde pravac.